Ritam Afrike Iskustvo sa studentske razmjene u Gani 2009.

Teško je sažeti ovakvu temu na stranicu, dvije. Budemo li opisivali mogućnosti održavanja higijene, infrastrukturu i način ophođenja prema bijelcima ako se pojavite u “La costa” majici, nikada nećete otići u Afriku. Ali, ako ipak odete, ništa neće moći nadmašiti osjećaj ushićenja dok pričate o afričkoj kanalizaciji, dok se prisjećate afričkih zalazaka sunca (kako to uopće nekome prepričati!), dok pjevušite pjesmu afričkih žena ili onaj osjećaj nostalgije kada shvatite da ste ponovno tamo gdje cestom voze automobili, pješaci hodaju po stazi, a pločnici su uređeni čempresima u teglama. Ja ću pokušati, pa tko shvatio, shvatio…

Možda jutro dovrši boje…

Preživjevši objavu obitelji da odlazimo na mjesec dana u Afriku, opustili smo se i ostavili pakiranje stvari po običaju za zadnji dan. Par zaboravljenih sitnica, karta u ruci, nestrpljenje u zraku i već stojimo na aerodromu u Beču i čekamo na let za Cairo. Dogodovštine putovanja kroz Egipat ispričat ćemo vam drugom prilikom tako da odmah slijećemo u Accru. Glavni grad Gane.

Po slijetanju dočekuje nas aerodrom kojeg spašavaju reklame stranih investitora. Noć je bila kao i svaka tropska, zrak se lijepio za pluća, a izvan taksija bljeskala su razočarenja: jeftine šarene reklame kao da se cijeli svijet vrti oko mobitela, nedovršene, pomalo nedefinirane sive betonske i tek pokoja zelena drvena građevina (ispočetka nam nije bilo jasno zašto ništa nije dovršeno ili je barem tako izgledalo). Možda jutro dovrši boje…

Jutro me dočekalo sa žoharom pokraj kreveta. Još uvijek je odašiljao signale života kroz nožice prema stropu. Nešto bleji. Odškrinula sam vrata sobe, sunce me zaslijepilo, a i ubrzo sam se nasmijala svom prethodnom pitanju. Ha! Pa koze su blejale! Ali zašto pored moje spavaće sobe?! Bila sam u središtu glavnog grada Republike Gane. Domaćini su već nosili čaj, a ja sam se samo molila kavi. Ionako je već sve poprimilo miris sredstva protiv komaraca… Konzumirala sam tekućinu, nabacila osmjeh za cijenkanje s taksistima i kročila u pjeskovito dvorište kuće našeg tamnoputog domaćina. Djeca po makadamu razrovanom kišama bila su van pameti. Bijelkinja u njihovom šoru bila je previše čak i za odrasle. “Obroni, obroni! (Bijela, bijela!)” Vraćala sam “Bibini (Crni!)”, gurali su ručice u usta ne bi li prikrili neskroman smijeh. Smijala sam se na glas što me nakon nekog vremena dovelo do statusa najobičnije susjede.

Bijelac u Africi

U Africi možeš biti običan bijelac kad se radi o izboru stanovanja ili vjere. U obzir dolazi bilo koja vjera, ona pridonosi tek lokalnom koloritu i čini se da se nitko ne opterećuje “bezbožnicima”. Političke stranke su nužno zlo, a političare ionako nitko nikada nije niti vidio. Nije čudna pojava da se dečki drže za ruke dok hodaju ulicom. Oni su prijatelji i heteroseksualci su. Homoseksualnost ne postoji i tu je kraj svakoj raspravi. Do nečega se u Africi ipak drži. Svi mladi “kao studiraju”, premda zavidna većina njih i zaista studira. Stariji su u uslužnim ili prodajnim djelatnostima, a nisam srela nikoga tko radi recimo u pošti ili na šalteru banke. Dakle, u Africi nitko ne pita za vjeru, političko ili seksualno opredjeljene. No, kad se radi o cijeni proizvoda i usluga “obronijevska” cijena zna krenuti s oblaka pa na realno tri puta veću cijenu od uobičajene. Ipak, ništa ne sprečava jednu bijelkinju u šopingu u Gani. Perle s “ašantijevskim” uzorkom, svjetski poznate pamučne tkanine “kenthe” karakterističnog dizajna i brojni second-hand “dućančići”. Posljednji spomenuti osobito su rasprostranjeni na najvećoj tržnici zapadne Afrike, u Kumasiju. To je mravinjak s hrpicama odjeće po podu ili drvenom štandu. Široka ponuda začina, opsežan asortiman sušene ribe, sve se to može naći na istoj prostirci. Cjenkanje je, kao posvuda u Africi, način trgovanja. Ne cjenkate li se, ispadnete glupi u očima trgovca ili nedajbože prebogati. Nanjuše li da ste “bogati”, a to znači da imate više od 5 usd na bankovnom računu, iliti da uopće posjedujete bankovni račun, uvjeravat će vas da im date novac sve dok ga ne dobiju. Nikad ne podcjenjujte moć uvjeravanja afričkog trgovca!

Put po Gani nastavio se u spomenuti Kumasi, glavni grad Ashanti regije. Ashantiji su poznati po kenthe odjeći, rudnicima zlata i osobito maternalnoj liniji nasljeđivanja. Istovremeno su i najbrojnije i možda najponosnije pleme. Kada kralj Ashantija izlazi u grad, tada to cijeli Kumasi zna, a procesija crnih auta njemačke marke odbija se o drvene barake i naherene dućančiće.

Ostavite komentar

Vaše ime: (required)

e-mail: (required)

Poruka: (obavezno)

Pošalji komentar
css.php