Gana 2017.

Maaha, Etesen? (Dobar dan, kako ste)
Akwaaba (Dobrodošli)

Kotoka International Airport, dvoje Hrvata slijeće u Ganu ne znajući što očekivati, prva stvar koja nas dočeka pri ulasku u zemlju infracrvena lampa i pregled žute karte, nakon čega 1,5 h čekanja da prođemo kontrolu vize i putovnica.
Nakon prolaska kontrole izašli smo ispred zgrade i u sekundi je bilo 10 ljudi oko nas ispitujući trebamo li taksi, do kuda moramo ići. Kasnije smo naučili pošto smo Obroni (bijelci) oni smatraju kako smo bogati i računaju na to da ne znamo koliko bi trebala koštati vožnja do našeg odredišta.
Srećom nakon samo 15 – 20 minuta čekanja dolazi student medicine pokupiti nas, i uzimamo taksi (nakon puno puno cjenkanja). Zašto kažem srećom? Pa vrijeme u Gani je relativan pojam, primjerice neki su čekali na aerodromu po sat, dva da ih pokupe; naša praksa u bolnici je počela sa zakašnjenjem tjedan i pol, svaki izlet je kasnio, čak je let nazad za Zagreb kasnio.. U prijevodu u Gani vrijeme teče drugačije.

Smješteni smo bili u studentskom domu, staviš svoju mrežu za komarce, plahtu i jastuk (što sve nosiš svoje) i spreman si za avanturu. Što se samog smještaja tiče pošto je bilo u kompleksu bolnice uvijek smo imali struje, ali s vodom nije bila takva situacija. Vode u jednom trenutku dana ne bi više bilo, tako da ako se hoćeš tuširati jutro je najsigurniji dio dana. Zastora na tuševima nije bilo, što je za studente iz konzervativnijih zemalja predstavljalo problem.
Također kad boravite mjesec dana negdje ponestane vam čiste odjeće, većina muškog dijela razmjene je platila da im se roba opere. Mi nadobudni smo odlučili sami ručno prati robu sa sapunom i vodom iz kanistra iza doma.

Hranili smo se većinom rižom, piletinom, ribom, bankuom, fufuom, juhom od kikirikija i tijestom. Sve izrazito ljuti. Naravno nešto što smo jeli u velikim količinama je bilo voće, banane, mango…

Ljudi su izrazito dragi, voljni su pomoći i često je da netko s vama počne pričati na ulici.
Kao što je uobičajeno da se pozdravlja u studentskom domu svakoga koga sretnete.

U bolnici je puno ovisilo o odijelu, na ginekologiji su studenti imali prilike sudjelovati puno, dok na većini drugih odijela se većinom svodilo na gledanje. Meni kao studentici na odijelu infektologije je bilo zanimljivo zbog slučaja bjesnoće, tuberkuloze i HIV+ pacijenata u svim stadijima. No od praktičnih vještina nisam imala prilike ništa raditi.
Olakotna okolnost je što im je engleski službeni jezik, otegnota što imaju jaki naglasak pa vam treba tjedan, dva, da razumijete što pričaju.

Prvi tjedan razmjene (kako nam je početak u bolnici kasnio) i sve vikende smo putovali, vidjeli smo cijelu Ganu, proveli noć u Afričkom selu bez struje i vode, spavali u kućama od blata, jednu noć spavali u nacionalnom parku u džungli, kupali se u bazenu s pogledom na jezero gdje su se kupali slonovi, dok su istovremenom oko nas hodale divlje svinje.
Zanimljiva priča iz spomenutog nacionalnog parka je što majmuni znaju krasti hranu ukoliko ne pazite kako i gdje ju ostavljate. Tako smo mi imali kruh u sobi na stolu, i spremali se izaći iz sobe, kad smo otvorili vrata babun je stajao ispred, ušao u sobu, a za njim ženka babun sa malim babunom na leđima. Skočili su nam na krevet pa na stol uzeli kruh i pobjegli van s njim. Kasnije dok smo u šetnji to pričali našem vodiču na safariju saznali smo da majmuni znaju i otvarati vrata i kucati, pa uvijek moraš pitati tko je da bi razaznao čovjeka i babuna. Također smo se penjali na najviši vrh Gane, posjetili selo na vodi…

Sve u svemu razmjena je bila jako dobra i nakon što proživiš kulturološki šok, Gana je definitivno zemlja koja ostavi trag na tebi.
Izuzetno mi je drago što sam otišla tamo i što sam imala prilike vidjeti taj način života i sama ga iskusiti.

Petra Sedinić

Ostavite komentar

Vaše ime: (required)

e-mail: (required)

Poruka: (obavezno)

Pošalji komentar
css.php