Španjolska 2013.

Iskustvo sa studentske razmjene u Španjolskoj 2013.

Dan prvi: odlazak iz Pule autom do aerodroma Ronchi udaljenog  40 km od Trsta. Let Ryanairom preko cijele Europe do Valencie. Dolazim na aerodrom gdje me dočekuje dvoje studenata valencijskog medicinskog fakulteta, čekanje sat vremena na djevojku iz Egipta – Nim Nim. Mislio sam da joj to nikad neću oprostiti.

Kako sam u Valenciu stigao 31.7., dan prije službenog početka razmjene, morao sam zajedno s nekoliko ljudi s razmjene uzeti sobu u hostelu. Naravno, na recepciji  sam odmah upoznao curu iz Hrvatske te mi se potvrdila ona stara: “Bilo kuda, Hrvati svuda”. No, Hrvati i naš način života i nisu bitni za ovu priču. Već smo tog dana navečer Francesca, Gianfranco, Nim Nim i ja tjerani glađu otišli do slavnog“100 Montaditos”na upoznavanje.  Prva stvar koju sam primijetio bio je način na koji ljudi hodaju – nitko se ama baš nimalo ne žuri. U baru opet čudne situacije–svi mi trpaju svoju hranu u usta. Ne znam zašto, ali prihvatio sam to u istom trenutku, iako sam se osjećao pomalo čudno. Tu sam večer doživio ono što će činiti atmosferu cijele razmjene, svih mjesec dana – svi su neobično otvoreni, ljubazni i sve se dijeli.

Idući dan smo se uselili u stan. Bolje rečeno, rezidenciju. Svaki od nas 6 muškaraca imao je svoju sobu, a zajedno smo dijelili 3 kupaonice i između ostalog, terasu koja je bila toliko velika da smo na njoj igrali nogoš. Cure su bile smještene u posebnom stanu 5 minuta hoda od nas, po želji Nim Nim koju smo cijeli mjesec zezali zbog želje za segregacijom. Iako sam dobio znanstvenu razmjenu i trebao raditi u labosu, svi su bili na godišnjima pa su me stavili na odjel Neurofiziologije u bolnicu “La Fe” (vjera,nada). Odjel se uglavnom bavi dijagnostikom vezanom uz neurološke i neuromuskularne poremećaje. Naučio sam i vidio dosta zanimljivih stvari – od pacijenata koji vrište kao sumanuti u snu, do upoznavanja s medicinom sna za koju nisam niti znao da postoji, vidio sam operaciju mozga… Iako nisam mogao puno razumjeti, bilo mi je važno da vidim. Tako sam jedan dan proveo i na odjelu radiologije gdje sam upoznao cijeli tucet Južnoamerikanaca, s kojima sam imao zanimljive razgovore o Chavezu. U bolnici je moja baza i dom bila jedinica „Sleep medicine“. Uvijek ću se rado sjećati specijalizanata Oane iz Rumunjske, te Alvara iz Perua i Olalle iz Barcelone. Svi su mi oni, uz ostalo osoblje, izuzetno puno pomogli tijekom boravka, a da ne spominjem koliko su skromni i prizemljeni – svi su se doktori predstavljali imenom! Bio je dobar osjećaj sjediti s njima na 7. katu nove moderne bolnice i kroz prozor ureda gledati na Valenciu. J U glavi ti samo sine misao „Bokte, ja sam u Španjolskoj, na drugom kraju Europe, pa to sam dosad gledao samo na karti…“  Kao da sad konačno potpuno vjerujem da sve to postoji. Život izvan bolničkih obaveza je bio jednako fantastičan – svaki dan razgledavanje grada, ulica (sav je promet jednosmjeran, a kružni tokovi imaju redovno po 8 traka!), moderne i stare arhitekture… I to samo do večeri, kad bi svi zajedno večerali na našoj ogromnoj terasi  (zahvaljujem se talijanskim prijateljima za svu tjesteninu i meso s vinom i lukom koje su redovno pripremali). Nakon toga smo često imali druženja uz jeftina, ali, u usporedbi sa hrvatskim, daleko superiornija vina i rum do kasno u noć. Ovdje se moram osvrnuti na druženja s mojim prijateljem Mohabom iz Kaira. Naime, to mi je bio prvi put da živim s muslimanom i to baš u vrijeme Ramazana. Mohab bi vjerno prakticirao svoju vjeru i cijeli dan ne bi pio, ni jeo. Kako je padao mrak, već je pio svoj čaj i čekao večeru. Iako sam ja nekad s pripremom svoje kasnio kojih 15 minuta, on me svaki put čekao da sjednemo za stol i zajedno jedemo. Tako sam ja nevjernik mogao osjetiti njegovo zadovoljstvo koje mu donosi religija i uživati zajedno s njim. Dobre uspomene. Vikendima smo partijali u ogromnim diskačima na otvorenom, nakon čega bi išli direktno na plažu i kupanje u zoru. Lijepo je španjolsko sunce. Tri dana smo proveli i u Barceloni, za koju je dovoljno reći da sam se na povratku osjećao kao da je Valencia selo. Savjetujem da pogledate sva Gaudijeva djela ako se uputite u taj grad.

Vjerujem da sam ovime dosta rekao i da zaključak nije potreban, već je jedino potrebno otići na još koju razmjenu.

Marko TomaševićMedicinski fakultet u Osijeku

Ostavite komentar

Vaše ime: (required)

e-mail: (required)

Poruka: (obavezno)

Pošalji komentar
css.php